Alkar - Dinko Šimunović

ALKAR


 

Sadržaj - Kad su turci vladali u Cetinskoj krajini živjelo je mnogo junaka, a među njima bio je i Rašica. Rašica je imao sina Salka koji je rado gledao djevojku koja se zvala Marta. Bilo je ljeto, tj. mjesec kolovoz u kojem se igra Alka. Ta igra je ujedno i sjećanje na posljednju bitku protiv turaka, u kojoj je Gospa pomagala Cetinskim junacima. Rašica je primijetio da se Salko i Marta rado druže te odmah zavolio tu djevojku. Rašica je u mladosti bio zaljubljen u Martinu majku Stanu. Stana je oboljela od neke nepoznate bolesti koja joj je unakazila lice, pa Rašici nisu dopustili da se oženi njime, a i ona sama mu je rekla da ovakva unakažena ne može poći za njega. Rašica se oženio Lucom koja mu je rodila sina Salka. Pošto je on bio hajduk malo je vremena provodio kod kuće, skoro nimalo. Kad je njegova Luca umirala on je također bio u brdima i zbog toga mu je jako žao. Poslije njene smrti Rašica je ostao sam sa sinom Salkom.

Kad je Rašica vidio da se njegov sin i Marta vole, bilo mu je drago, jer mu je pred očima bila Stana, ali nije mogao zamisliti da bi itko, kamoli njegov sin, mogao oženiti Martu jer je bila siromašna, a k tome majku su joj smatrali vješticom. Marta je počela izbjegavati Salka jer je zavoljela Rašicu. Salko je rekao ocu da bi se oženio Martom, a Rašica ga je kandžijom istjerao iz kuće. Kad je Marta čula što se dogodilo bilo joj je žao obojice. Salka joj je bilo žao kao prijatelja iz djetinjstva, a Rašicu kao čovjeka kojem bi mogla biti žena. Rašica je nakon dugo razmišljanja dopusti Salku da se oženi Martom. Salko je otišao do Marte da joj kaže da će je oženiti, a ona mu nije mogla reći da se neće udati za njega kad je vidjela koliko je sretan.

Tako su prolazili mjeseci, a Marta i Salko su i dalje bili skupa. Došao je mjesec kolovoz a sa njime i Alka za koju su svi Cetinjani živjeli. Salko je pitao oca da on igra alku no otac mu nije dopustio. Rašica je rekao da će on igrati alku, a da će mu Salko biti "Momak". Među alkarima najviše se gledao Rašica, jer je imao najljepšeg konja koji se zvao Arap, a imao je i najljepšu odoru. Rašica i alaj-čauš su se dugo borili sve dok na kraju nije pobijedio Rašica. Salko je primijetio kako je Marta sretna zbog pobjede njegovog oca Rašice u alci. Poslije alke svi su pošli svojim kućama. Rašica je sustigao Martu koja je hodala sa drugim djevojkama, i tada mu je Marta rekla da se nikada neće udati za Salka nego da voli njega. Sutradan je Marta otišla iz sela, a Rašica se borio između ljubavi prema sinu i ljubavi prema Marti. Kad se Marta vratila poslije nekog vremena Salko je otišao do nje. Ona mu je rekla da se nikada neće udati za njega nego da voli pobjednika alke, Rašicu. Te večeri Salko je nestao, a sa njime i vranac Arap. Pošto se Salko nije pojavio u selu nekoliko dana svi su zaključili da mu se nešto desilo i odlučili su otići do Stane jer je zadnji put viđen kako izlazi iz njene kuće.

Tada se javio stari Vukelj, koji je imao oko sto godina. On im je ispričao priču iz svojih dvadesetih godina. To je bila priča koja je govorila o njegovoj strini koju su zvali Štrika. Ona je imala trinaestero djece i uvijek bi uzimala robu sa tuđih štrikova koju bi poslije prepoznavali na njezinoj djeci. Tako je jednog dana iz Vukeljove kuće nestala cijela truba sukna i svi su povikali da je to učinila Štrika i odlučili su joj suditi po starom običaju, a stari običaj nalaže da bi se iz kipuće vode trebala izvaditi usijana mazija golom rukom, ako bi onaj koga su smatrali krivim iz kipuće vode izvadio usijanu maziju bez jauka smatrali su da nije kriv, no ako bi jauknuo onda bi ga smatrali krivim. Kad su Štriku doveli da izvadi maziju iz kipuće vode, Štrika je vidjela da joj nema druge pa je i izvadila maziju bez jauka. Svi su tada zaključili da ona nije kriva, a dan poslije kad se vratio Vukeljev otac, koji je bio na putu, priznao je da je on uzeo ta sukna i založio ih kod nekog trgovca jer mu je trebao novac da plati dug u krčmi.

Nisu mu odmah povjerovali, no kad je donio ta ista sukna onda su mu povjerovali. Tada jedan seljanin viknu da i Stani sude po starom običaju, a i ostali se složiše. Kad su došli do Stanine kuće pitali su je gdje je Salko, a ona je odgovorila da ne zna ništa o njemu. Čim je to rekla seljani su stavili vodu na vatru i u nju ubacili komadić mazije. Oni su opet pitali Stanu da li zna što je sa Salkom, a ona je rekla da ništa ne zna o njemu. U tom trenu je voda proključala i seljani su tjerali Stanu da iz vode izvadi maziju. Stana nije htjela i odlučila im je ispričati sve što zna. Seljani su sjeli oko nje i slušali. Ona im je rekla da je Salko nestao najvjerojatnije zbog toga što je Marta odbila udati se za njega. Marta je čula što seljani smjeraju i ona je odmah pošla braniti majku jer nije bilo Rašice. Kad je Marta došla do kuće svoje majke ona se začudila jer je vidjela majku kako sjedi, a oko nje se poredali seljani. Neki seljani su se maknuli i pustili je do majke. Ona je odmah zagrlila majku, a stari Vukelj se digao i rekao da Stana govori istinu. Mjeseci su prolazili, a priča o Salku se zaboravljala. Tako je ponovno došao kolovoz, a sa njime i Alka. Svi su govorili da će se i ove godine glavna bitka voditi između Rašice i alaj-čauša, no Rašica se nije pojavio. Tek su uspjela startati dva alkara, kad na ciljnoj crti nasta buka i psovka. Razlog toj buci bio je alkar sa crnim konjem i u otrcanoj odjeći koji je pojurio prema alci, pogodio je u sridu, odbacio je i pokušao ju je ponovno pogoditi no nije uspio. Jurnuo je trkalištem i tada su ga prepoznali. Svi su vikali „Salko!, Salko!", no on se nije obazirao. Salko je svugdje gdje bi stizao govorio kako će poslije očeve smrti oženiti svoju maćehu tj. svoju prvu pravu ljubav, Martu.

DOŽIVLJAJ:
„Alkar“ je nastao u ranim početcima 20.st. pod iskusnim perom Dinka Šiminovića, upravo najpoznatijeg prema „malim poetskim romanima“. „Alkar“ zahvaća široku sliku Sinjskog polja i životnog stila Dalmatinski zagore.
Svoju najpoznatiji „Mali poetski roman“ započinje općenitim opisivanjem Sinjskog polja. U opisima se osjeća ključanje života s ponosom sjećanja na junačku prošlost u kojoj je narod pobijedio Turke. Upravo zbog toga, svake godine, u mjesecu kolovozu ,sav se narod okuplja na čuvenoj Sinjskoj alci.
Igra alke je simbolična- to nije samo podsjećanje na povijesnu pobjedu. U „Alkaru“  ona je bitna prekretnica u životu jednog Alkara koji osvaja „turnir“.
Priča prati tri osobe , Rašicu; nekadašnjeg hajduka, udovca sa sinom s kojim nikada nije uspostavio dovoljan odnos, Salka; osamnaestogodišnjak bez majke koji gaji osjećaje za djevojku nešto stariju od  njega , Martu; kćer „vještice“ koja  prema Salki osjeća tek bratske osjećaje, koja zapravo voli Rašicu.

Martina majka, Stana, trebala je biti Rašićina žena, ali su ih rastavili crne kozice koje su Stanu unakazile „do samih očiju“, a to biva presudno za siromašnu djevojku kojoj je samo ljepota bio izlazi iz bijede. Rašica  nezadovoljno ženi drugu, s kojom dobiva sina Salka, nježnog i osjećajnog. Salko je beznadno zaljubljen u Martu koja u njemu ne vidi ništa doli neiskusnog, djetinjeg mladića.
Kada Marta otkriva Rašićinu ljubav prema njoj ona počinje shvaćati da bi bila sretnija s Rašicom nego Stankom, jer Rašica je stari hajdukovac,imućan i iskusan. Rašica, željan starih pobjedničkih dana , trka alku unatoč Salkovoj da unajmljeno odijelu namjeni njemu. Salko želi pridobiti mladu i lijepu Martu upravo igrajući alku.

Igra alke je igra ljubavi, igra za dalji opstanak, za sredinu u kojoj pobjednik biva najuglednija osoba.
Rašica između ostaloga, trka alku kako bi osvojio Martu, koju voli još od onog dana kad je u njoj vidio Stanine mladenačke ljepote.  Rašica prolazi kalvariju u rascjepu između očinskih osjećaja i osjećaja prema Marti. Marta je, dok nije upoznala Rašicu, voljela dječačkog Salka. Ali Salko se izgubio u tvrdoglavom i djetinjastom nemirenju  s izmijenjenim životnim okolnostima.
Kroz cijeli tekst, Rašica je opisan kao tvrdoglav i strog, ali izvana se muči sa onim „što je bilo i što će biti“ dok razmišlja bili  se trebao povući i pustiti Salku Martu. Ujedno, Rašica razmišlja o svojoj očinskoj ulozi, žao mu je što nije bio bolji otac Slaku i što je svoju mrtvu ženu toliko mrzio i ostavljao je samo s malim sinom.