Emocija (imenica) - jak osjećaj (kao ljubav, mržnja, sreća,ljutnja ili strah)
Sada kada smo dobili ove dvije školske, štreberske definicije, možda je vrijeme da objasnim naslov ovog članka- istovremeno iznoseći moju teoriju kako se razvila još jedna bolest "emocionalna bulimija" (nisam mogla smisliti drugi naziv; davno sam učila latinski).
Moja definicija bila bi pomalo smiješna, ali slikovita i nadam se da će vam upravo to pomoći da shvatiti o kakvom se problemu radi. Pa. Evo je.
Emocionalna bulimija (imenica) - ozbiljna psihička bolest u kojoj ljudi, ne ovisno o spoli i dobi, osjećaju potrebu kako se trebaju "ispuniti" tolikom količinom jakih emocija dok ne dođu do točke pucanja u kojoj sve emocije isplivaju.
Okej, nisam ovo dovoljno dobro smislila, ali budimo realni - nije bitna definicija. Bitno je da znam da ste se neki u ovome pronašli. Koliko često ste slušali neku pjesmu, ponovno i ponovno , samo zato što vas je podsjećala na neki događaj, neku osobu, neki osjećaj?
Koliko puta ste se vraćali na stare poruke s onom osobom s kojom možda više ni ne pričate , ili se u glavi prisjećali posljednjih razgovora koje ste imali? Koliko puta ste, u stanju bijesa, beznađa i tuge, posegnuli za nečim čime inače ne bi. Okrenuli novu stranu, koja nužno nije dobra stvar. Počeli raditi "gluposti", podivljali, skrenuli, izgubili se.
Ja znam da ja jesam.
Nekada trebam napraviti dovoljno gluposti za cijeli život da emocionalno otupim, da ne osjećam ono što sam prije osjećala i da se na neki bolesno, perverzni način izliječim od tih starih osjećaja.
To je emocionalna bulimija.
Koliko puta ste se vraćali na stare poruke s onom osobom s kojom možda više ni ne pričate , ili se u glavi prisjećali posljednjih razgovora koje ste imali? Koliko puta ste, u stanju bijesa, beznađa i tuge, posegnuli za nečim čime inače ne bi. Okrenuli novu stranu, koja nužno nije dobra stvar. Počeli raditi "gluposti", podivljali, skrenuli, izgubili se.
Ja znam da ja jesam.
Nekada trebam napraviti dovoljno gluposti za cijeli život da emocionalno otupim, da ne osjećam ono što sam prije osjećala i da se na neki bolesno, perverzni način izliječim od tih starih osjećaja.
To je emocionalna bulimija.
Takvi ljudi su , zaista, posvuda. Oni nisu pojedinačni slučajevi.
Samo što , društvo nas uči da filtriramo ono što mislimo, osjećamo, jesmo.
Ne smiješ reći "loše sam", "ne mogu više" ili "eksplodirat' ću".
Nažalost, na takve ljude gleda se kao na slabiju vrstu, onu koju "priroda" selekcijom izbacuje .
Naučili su nas da će "vrijeme izliječiti sve rane", da će "sve to proći" i "bit' će bolje".
Samo što , društvo nas uči da filtriramo ono što mislimo, osjećamo, jesmo.
Ne smiješ reći "loše sam", "ne mogu više" ili "eksplodirat' ću".
Nažalost, na takve ljude gleda se kao na slabiju vrstu, onu koju "priroda" selekcijom izbacuje .
Naučili su nas da će "vrijeme izliječiti sve rane", da će "sve to proći" i "bit' će bolje".
Stvar je što emocionalna bulimija, baš kao i svaka druga bolest treba biti detektirana, analizirana i liječena .
Samo zato što emocionalne i psihičke bolesti nisu vidljive na rendgenima i krvnim nalazima ne znači da se oni trebaju zanemarivati. Treba naučiti raditi na sebi i uvidjeti kada imamo problem kako bi mogli detektirati i pomoći sebi i drugima.
Nema komentara:
Objavi komentar